Iako općenito u odgoju djece širimo vidike i dalje postoje mnoge zablude i mitovi u prehrani djece kojih se i dalje držimo. U ovom tekstu donosim ti, po meni, 5 najvećih mitova u prehrani djece. Je su li to mitovi u koje ti i dalje vjeruješ?
5 najvećih mitova u prehrani djece:
- Djeci treba govoriti što i koliko trebaju jesti.
- Zabranom određene “nepoželjne” hrane stvaramo zdrave prehrambene navike.
- Ok je da hranom namamimo djecu na željeno ponašanje.
- Nema ništa loše u “skrivanju” povrća u jelima.
- Ako pristupimo hranjenju fleksibilnije, djeca će jesti samo slatkiše.
Mit broj 1 Djeci treba govoriti što i koliko trebaju jesti
Ako želimo da naša djeca od malih nogu grade zdrav odnos prema hrani, važno je da ih ne obasipamo svakodnevnim komentarima na temu što i koliko trebaju jesti. Hranjenje je proces koji je izuzetno kompleksan i gdje djeca uče najviše kroz vlastito iskustvo. Umjesto konstantnih savjeta koje dajemo djeci bolje je da im pokažemo svojim primjerom. Kada mi prema djetetu pristupamo s povjerenjem, dijete prema sebi i svome tijelu pristupa s povjerenjem. Na taj način dugoročno gradi samopouzdanje u svom odnosu prema hrani i tijelu.
Mit broj 2 Zabranom određene “nepoželjne” hrane stvaramo zdrave prehrambene navike
Ako ne zabranjuješ djeci jesti određenu hranu, razmisli postoje li možda neke pseudozabrane. Što bi to značilo. Primjerice dozvoljavaš djetetu jesti samo u određenim količinama ili pod određenim uvjetima i dijete kad je u prilici jesti tu hranu jede je s izuzetno velikom žudnjom (kao da gubi kontrolu).
Kada je hrana na bilo koji način zabranjena postaje još više privlačna. Djeca se pitaju: „Zašto mi tu hranu odrasle osobe zabranjuju? Sigurno je posebna?“. Što više izlažemo djecu hrani i što manje „radimo drame“ oko određene hrane, hrana gubi svoju čarobnu moć i žudnja postaje manja. Tada slatkiši i grickalice postaju još samo jedna hrana. Želimo li djecu pripremiti na izazovnu prehrambenu okolinu ili ćemo ih odgajati pod staklenim zvoncem zabrana hrane?
Mit broj 3 Ok je da hranom namamimo djecu na željeno ponašanje
Hrana i emocije su neraskidivo povezane s prvim gutljajem dojenčeta. Ok je da i nas kao i djecu hrana ponekad utješi, umiri ili razveseli. Nimalo lak zadatak nas odraslih je da učimo našu djecu različitim načinima samoregulacije emocija odnosno kako da pokažu svoje emocije bez da povrijede sebe i druge oko sebe.
Kada djeci uvjetujemo jedenje određene hrane primjerice „Ako pojedeš juhu, dobit ćeš čokoladu.“ šaljemo djeci zbunjujuće dvosmislene poruke o hrani. Prvo što djeci nije jasno zašto tu određenu najčešće zabranjenu hranu smiju jesti samo pod određenim uvjetima, a drugo je to da očigledno juha nije fina kad iza toga slijedi neka nagrada. Nagrađivanje/tješenje hranom uči djecu da hrana postane čest, brz i lako dostupan oblik samoregulacije, a dugoročno uči djecu kako jesti NE osluškujući potrebe svoga tijela.
Mit broj 4 Nema ništa loše u „skrivanju“ povrća u jelima.
Čest savjet koji se dobije je maskiraj povrće u jelu, bar će ga tako pojesti. Na prvu ovaj savjet zvuči sasvim ok, posebno ako djeca ne jedu niti jedno povrće. Važno je da djeca jedu bar nekoliko namirnica iz skupine voće i povrće. Znači i kad jedu samo voće, nema razloga za brigu (ukoliko je rast i razvoj adekvatan).
Prvi problem kod skrivanje je to što djeca ne znaju da jedu povrće što dugoročno smanjuje šansu da će ga probati. Drugo je to što „umiksavanjem“ povrća u jela niti ne izlažemo dijete različitim strukturama i okusima. Treće je to što u trenutku kad shvate što jedu stvara se nepovjerenje prema odrasloj osobi i propituje se svaka iduće pripremljeno jelo.
Djecu bi bilo poželjno izlagati hrani kroz različite aktivnosti u koje nije uključeno i jedenje hrane. Primjerice zajednički odlazak u kupovinu gdje dijete može vidjeti različito povrće ( i ostalu hranu) i izabrati što želi pokušati jesti. Ako postoje mogućnosti, sadnja povrća ili posjet osobama koje imaju vrt je idealan način za približavanje hrane djeci. Bez obzira što djeca možda još uvijek ne vole neku hranu, važno je često, bez pritiska, uz dobar primjer i neutralan govor o hrani, izlagati djecu. Ipak od „nije mi fino“ do jedenja hrane postoji čak 32 koraka.
Mit broj 5 Ako pristupimo hranjenju fleksibilnije, djeca će jesti samo slatkiše
Intuitivni pristup u prehrani djece je pristup koji uravnotežuje strukturu i fleksibilnost. Kako bi stvorili dugoročno zdrav odnos prema hrani kod djece jednako je važna i struktura koja daje osjećaj sigurnosti i kroz koju pružamo djeci hranu u skladu s njihovim potrebama i fleksibilnost kojom djeci pokazujemo kako uvažavamo i njihove želje.
Djeca kojoj su dugo bili zabranjivani slatkiši i grickalice početno mogu imati povećanu želju za njima, ali kako nanovo izgrade povjerenje prema odraslim osobama, tako se i prehrana uravnotežuje.
Kada stvorimo djeci ugodno, sigurno, pouzdano, surađujuće i fleksibilno okruženje, tada će djeca jesti osluškujući svoje potrebe.
Ako te ovaj tekst naveo na razmišljanje i imaš još puno pitanja o intuitivnom pristupu u prehrani djece, pridruži se edukaciji „Papam intuitivno“. Saznaj više ovdje.
Samo opušteno,
Vedrana
P.S. Ako ti se sviđa ovo što upravo čitaš, podijeli tekst s dragom osobom, proširi ovu našu opuštenu zajednicu.
Želiš znati više?
